Vi ste ovdje: Vjetrenjača »

Tag : OGP

Savjetovanje OGP

Concept image of the six most common questions and answers on a signpost.

Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske objavio je poziv na javno savjetovanje o prioritetima Akcijskog plana za provedbu inicijative za otvorenu vlast za razdoblje od 2014. do 2016. godine. U prijevodu s birokratskog pozivaju sve zainteresirane da predlože koje bi podatke Vlada trebala objavljivati u sljedeće dvije godine i koje bi mjere morala poduzeti da građanima omogući pristup informacijama i podacima. Udruga Vjetrenjača već je poslala svoj prijedlog i on je uvršten u Dokument za savjetovanje o prioritetima Akcijskog plana. Predložili smo da se na vrh liste prioriteta postavi omogućavanje kontinuiranog uvida u sve platne transakcije državnog proračuna u realnom vremenu. Vjerujemo da svi građani imaju pravo znati na što se troši njihov novac i da to ne trebaju saznati jednom godišnje pri šturom izvješću o ostvarivanju proračuna nego odmah, svakoga dana, čim se neki novac potroši. Uz Vjetrenjaču svoje su prijedloge poslali Transparency International Hrvatska i GONG.

Open_Government_Partnership

Javno savjetovanje dio je obveza koje je RH preuzela kao članica Partnerstva za otvorenu vlast, međunarodnog udruženja koje se zalaže za slobodan pristup podacima i transparentnu vlast. Ovo će biti drugi akcijski plan koji Vlada prihvaća, a prvi je donesen po pristupanju Partnerstvu 2012. i vrijedi do kraja ove godine. Prema izvješću o provedbi Akcijskog plana objavljenom u rujnu od 33 aktivnosti na koje se Vlada obvezala, njih 11 je u potpunosti provedeno, provedba 19 aktivnosti je u tijeku, a tri aktivnosti su samo djelomično provedene. Te posljednje tri tiču se objavljivanja podataka o državnom proračunu. Iako po tim aktivnostima  kasnimo ipak smo prema podacima International Budget Partnershipa među državama s najotvorenijim proračunima.  Do ožujka 2014. godine Vlada je dužna izraditi novi Akcijski plan u koji će biti uključen i dio, ili svi, prijedlozi koji pristignu na savjetovanje. Javno savjetovanje otvoreno je do 11. studenog , a obrasce i popis prijedloga možete pronaći na stranicama Ureda za udruge.

Samit

Više od tisuću delegata sastat će se 31. listopada u Londonu na 3. godišnjem samitu Partnerstva za otvorenu vlast. Delegati iz nešto više od 60 zemalja, među kojima je i Hrvatska, dva dana će raspravljati o smjeru kojim države moraju krenuti po pitanju slobode pristupa informacijama. Partnerstvo je osnovano 2011. godine, a Londonski je samit prilika za osnaživanje pokreta te za sustavan pregled svega što je dosad napravljeno kao i za stvaranje novog, još ambicioznijeg plana.

Members_of_Open_Government_Partnership_chart-640x374_0

Sudionici samita iz udruga civilnog društva, poslovnog svijeta i vlada, podijelit će iskustva svojih država i primjere kako otvorenost može poboljšati javne usluge, pokrenuti gospodarski rast, smanjiti siromaštvo i korupciju, te vratiti povjerenje javnosti u vlast.

Od svih vlada koje će prisustvovati londonskom sastanku, očekuje se da predstave što ambicioznije planove  i pokažu svoju predanost ciljevima Partnerstva. U Partnerstvo će biti primljene i nove zemlje članice, a na sastanku će biti predstavljeno pet novih tematskih radnih grupa, četiri multilateralna partnerstva i biti će proglašeno natjecanje za novu Nagradu za otvorenu vlast.

Britanski premijer David Cameron na ovogodišnjem sastanu G8 obećao je da će se pod njegovim domaćinstvom OGP „zalagati za revoluciju u transparentnosti u svakom kutku svijeta“. Od samita očekuje značajan napredak na pet ključnih područja:
– Otvoreni podaci: radikalno otvaranje podataka koje prikupljaju vlada kao oruđe za poduzetnike i ekonomski rast, ali i za odgovornost vladajućih.
– Poštenje vlada : borba protiv korupcije i osnaživanje demokracije kroz otvoreniju i transparentniju vlast.
– Fiskalna transparentnost: omogućavanje poreznim obveznicima da prate način potrošnje novca.
– Osnaživanje građana: preoblikovanje odnosa između građana i vlada.
– Transparentnost korištenja prirodnih resursa: osiguravanje da prirodni resursi i prihodi od njihovog korištenja budu upotrijebljeni za javno dobro, a ne za punjenje džepova korumpiranih elita.

Ovdje možete pročitati Izvješće o provedbi mjera Akcijskog plana za provedbu Partnerstva za otvorenu vlast u RH za 2012-2013

Partnerstvo za otvorenu vlast

Prije dva tjedna (14. rujna) u prostorijama novinarskog doma u Zagrebu predstavljeno je Partnerstvo za otvorenu vlast. Ova inicijativa dolazi od američkog predsjednika Baracka Obame koji je prošle godine na zasjedanju Ujedinjenih naroda najavio pokretanje ove inicijative, a čiji je cilj globalno partnerstvo prema otvaranju vlada i vlasti prema svojim građanima. Partnerstvo se sastoji od osam država inicijalnih pokretača, a Hrvatska se uključila već u prvu grupu od tridesetak zemalja koje su se obvezale djelovati u smjeru izgradnje otvorene vlasti i rasta transparentnosti.

Usred afere s HDZ-ovom crnom blagajnom na političkom dijelu otvaranja partnerstva pojavili su se i predsjednik Sabora Luka Bebić i potpredsjednik Vlade Gordan Jandroković, od kojih je ovaj potonji nabrajao silne uspjehe i slučajeve u kojima on smatra da bi Hrvatska morala biti primjer ostalima.

Nažalost, stanje nije uopće sjajno ili za pohvalu i vrijedilo bi argumentirati zašto i dio ovoga što slijedi sam i naveo u svojem kratkom govoru kojeg sam tada izgovorio.

Hrvatska ne zadovoljava niti jedan jedini suvisli kriterij o transparentnosti. Naime mi imamo Zakon o pravu na pristup informacijama i neki dokumenti doista jesu dostupni, no način na koji se to radi je jednostavno loš i u svojoj biti neupotrebljiv. Praktički svatko može svoj podatak proglasiti tajnim, a agencija za zaštitu osobnih podataka je ta koja je zadužena da rješava eventualne žalbe. Na gornjem okruglom stolu požalili su se kako ih je svega četvero na cijelu državu što se činilo barem petnaest minuta razumnim argumentom, sve dok nismo čuli da su u prvih osam mjeseci ove godine dobili ukupno 120 žalbi. Moje je mišljenje da predmeti koji se odnose na zakon o pravu na pristup informacijama moraju biti očigledni i da tu nema u biti pretjerano duge deliberacije i četvero ljudi nema što raditi s tih 120 žalbi (osim naravno ako imamo jednog načelnika, jednu tajnicu i dva referenta što donekle mijenja omjere).

Krenimo primjerice s državnim proračunom kojeg do prošlog kolovoza nismo uopće imali javno dostupnog u obliku baze (ili tablice). U mojim nastojanjima da pribavim taj dokument, tražio sam čak primjerak proračuna u digitalnom obliku i dobio sam PDF dokument sa skeniranim stranicama. Kada sam upitao kako oni to mogu smatrati digitalnim oblikom, odgovoreno mi je da je dokument došao na CD-u pa je sukladno tome digitalan. Proračun kojeg smo u Vjetrenjači koristili za vizualizaciju državnog proračuna dobili smo polulegalnim metodama direktno od djelatnika ministarstva financija. Na sreću, nakon objave naše vizualizacije i javne kritike, excel dokument se pojavio na stranicama ministarstva.

Državni proračun nadalje ima samo tri razine detalja, tako da imate situacije da postoje stavke koje nose iznose u milijardama kuna. Možemo mi sada diskutirati o tome da je to otvoreno i transparentno, no mislim da je nevjerojatno očekivati da država dobije jednu pojedinačnu fakturu na milijardu kuna? Smiješno, no dodatnu razinu detalja smo imali do 2008. godine kada je to skinuto jer je netko (a pogledajte moj blog iz tog razdoblja) izračunao da država godišnje troši oko 32 milijuna kuna na zimske gume, što je dovoljno za 14.000 setova guma pa je tadašnji ministar doslovce i javno izgovorio da “neće mene niko zaje….” i tako je pala razina transparentnosti proračuna u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj nadalje ne postoji nijedno tijelo koje se sustavno bavi informatizacijom. Znam da će sada neki skočiti i upozoriti na instituciju koja se zove eHrvatska, no ako malo bolje pogledate njihove web stranice biti će vam jasno kako je jedan od njihovih najvećih dosega digitalizacija TV signala što je posao koji je trebala istjerati agencija za elektroničke medije a ne oni, i govoriti o tome kao o digitalizaciji je isto kao i da kažem da je moja kuhinja digitalna zbog toga što imam mikrovalnu pećnicu koja na sebi ima digitalni sat. Istovremeno, jedan od najboljih projekata koji je proizašao iz kuhinje eHrvatske je hitrorez koji je nažalost bio korišten isključivo kao marketinški alat za dobijanje izbora 2007. godine. Od 14.000 zakona i propisa koje je pobrojao USAID i vijeće za konkurentnost, hitrorez je pronašao njih oko polovice, da bi za svega njih nekoliko stotina dobili bilo kakve prijedloge i promjene ili brisanja, da bi na kraju brojka koliko je propisa stvarno promijenjeno bila toliko porazno loša da me je sram uopće napisati brojku. Ako ne vjerujete, pogledajte samo nedavne odluke ministarstva gospodarstva koje je prije nekoliko tjedana ukinulo odredbe o obvezi osiguravanja mineralne vode i soli rudarima, a koja je bila obvezujuća od polovice prošlog stoljeća. Nažalost, hitrorez je zaživio u nekim drugim zemljama (Egipat, Vijetnam…) dok je kod nas to bio samo predizborni trik, a čelnici su se više bavili rasporedom posade na “Malo vitra” nego s državnim poslom. Koliko “nove tehnologije” sporo dolaze možete i sami provjeriti šetajući pokraj ureda eHrvatske i pokušavajući se checkirati s npr. FourSquare-om pa onda možete provjeriti tko je mayor te institucije.

Usput rečeno, cijeli niz zemalja, od naših susjeda na dalje ima ili ministarstvo informatike (ili ministarstvo za informacijsko društvo ili neku izvedenicu koja pokriva taj dio), dok mi u Hrvatskoj, izuzevši eHrvatske nemamo nijednog jedinog državnog tajnika koji bi se bavio tim problemima. Podsjetimo se, imamo više od 4.400 jedinica uprave i samouprave i nijednu osobu ili instituciju (osim disfunkcionalne eHrvatske) koja bi se bavila integracijom informatičkog potencijala ove zemlje. Toliko o nama kao o potencijalnoj informatičkoj velesili.

Veliki problem transparentnosti je i apsolutno nerazumijevanje potencijala koje informatika i informacijski sustavi pružaju. Pa tako s jedne strane imamo političare koji pojma o informatici nemaju (u što se možete uvjeriti promatrajući TV kadrove njihovih kancelarija), a s druge strane imamo cijeli niz nekakvih kvazi IT voditelja i načelnika čija je jedina zasluga da su na određenoj poziciji bili dovoljno dugo da po sili inercije birokracije svojom nekompetencijom napreduju do razine na koju su stigli. I jedni i drugi dakle pojma nemaju, još manje da imaju vizije ili energije za iskorak, a za obje grupe je kritični faktor uspjeha zaustavljanje svake promjene koja bi mogla ukazati na njihove nekompetencije. Dobar dio napretka ove države, a ne samo naše infrastrukture zarobljen je u toj birokraciji mediokriteta koji s nama upravljaju u posljednjih dvadeset godina. Uspjesi i kompetencije u takvim uvjetima nisu niti mogu biti parametar napredovanja.

Ponekad se desi da neki informatički biser doista ispadne van, pa smo primjerice tako prije godinu i nešto dana vidjeli kako zagrebački ZET posjeduje aplikaciju koja ukazuje na trenutne pozicije tramvaja i autobusa. Nekoliko dana nakon objave tog podatka, ta aplikacija je ugašena (iako je u biti samo prebačena na drugi port routera) s izgovorom da se radi o sigurnonosnom problemu. Pretpostavka je da bi odavanje lokacije tramvaja moglo dati neočekivanu prednost teroristima ili vandalima, kao da tramvaji ili autobusi koriste svaki puta drugu rutu i neočekivano vam se prikradu na stanicu? U drugim zemljama, takvi podaci se javno dijele i onda imate cijeli niz aplikacija koje možete instalirati na svoje pametne telefone i vidjeti koliko ćete čekati određeni oblik javnog prijevoza i tu bi se u biti složio s ZETom da je riječ o pitanju sigurnosti, jer nije svejedno hoće li vaše dijete u dva ujutro čekati pola sata neki tramvaj ili autobus ili svega nekoliko minuta.

Zamislite, da su ti podaci slobodni i javno dostupni, danas bi imali pokoju aplikaciju za naše pametne telefone, neki lokalni developer bi možda prodao tehnologiju u svijet, možda bi koji od besposlenih mladih dobio priliku zaraditi svoju plaću? A da i ne kažem da bi do danas netko mogao proučiti uzorke ponašanja tramvaja i autobusa i predložiti reorganizaciju, alternativne vozne redove ili nešto treće što bi dovelo do efikasnijeg i energetski učinkovitijeg javnog prijevoza. Nažalost, ovako to nikada nećemo saznati.

Imamo mi još problema, da bi uopće bili otvoreni i transparentni potrebno je i digitalizirati sve i svašta. Imamo tako primjer FINA-e koja je od hrvatske vlade dobila zadatak i više od dvadeset milijuna kuna da prebroji zaposlene u državnom sektoru. Njih ima oko 330-350.000 i razumno bi bilo očekivati da je to podatak koji ne bi smjelo biti teško saznati, no eto, nakon godinu i nešto dana, dvadesetak milijuna kuna kasnije mi to i dalje ne znamo. Ako ćemo već govoriti o FINAi, pogledajte koliko REGOS plaća FINAi za usluge vođenja i infrastrukture za prvi i drugi mirovinski stup. Radi se o stotinama milijuna kuna koje su otišle u rupu bez dna pod imenom FINA. Našim novcem subvencioniramo i saniramo instituciju za koje u modernom tržišno orijentiranom svijetu nema mjesta. FINA je nadalje nositelj i izdavatelj digitalnog potpisa koji je temelj elektroničke razmjene dokumenata (što se onda u kasnijim iteracijama mora reflektirati na transparentnost i otvorenost društva), no ako malo bolje pogledate, osobe koje su radile na digitalnom potpisu prije nekoliko mjeseci su iz donekle elitnog prostora FINAe u Vukovarskoj preseljene u posljednju kancelariju u slijepom crijevu poslovnice u Šoštarićevoj, a sam pogled na te izgubljene službenike i količinu fascikala koji posjeduju jasno govori o tome koliko su digitalnih potpisa do sada izdali i kakva je budućnost tog projekta.

Kada smo već kod digitalnog potpisa, vrijedi spomenuti i priču koja se nekad događala s potpisom. Naime, po zakonu JMBG ne smije biti digitalnog potpisa, dok istovremeno Porezna uprava (koja koristi digitalni potpis za primanje dokumenata) očekuje taj broj u potpisu. To su duže vremena riješavali tako (ne znam da li to rade još uvijek) da su čekali da na serveru vide grešku prilikom prvog pokušaja potpisivanja da bi potom ručno pronašli JMBG i ručno intervenirali kako bi usluga proradila (tako da ako vjerujete u male ljude u računalima, nije to baš tako daleko od istine, barem kada je riječ o javnoj upravi).

A ako mislite da je situacija u poreznoj porazna, onda niste vidjeli druge. Usluga ePorezne je bazirana u cijelosti na Microsoftovoj tehnologiji koju je za potrebe APIS IT-a sagradila privatna tvrtka, a sve skupa po narudžbi porezne uprave. FINA pak koristi module za potpisivanje koji se baziraju na kombinaciji jave i activeX kontrola što znači da je opet vezano za MS platforme, a Mirovinsko i Zdrastveno su koristili digitalno potpisane PDF dokumente – koji, uzgred rečeno, nisu korišteni za upisivanje u baze, nego bi to bila samo autentikacija da je doista odgovorna osoba potpisala formular, dok bi se sve ostalo rješavalo na identičnom šalteru kao i da ste se sami odšetali do lokalne poslovnice mirovinskog ili zdrastvenog. Oni su napravili jednu vrlo skupu verziju faxa koja daje dojam da se radi o nekoj “e” usluzi.

Dakle, ono što je činjenica je da razne institucije koriste razne tehnologije i da podaci nisu jedinstveni niti se pazi da ne budu redundantni (kao što je to primjerice u biračkim popisima koji su u biti samo “kanta za smeće” svih drugih baza i evidencija koje postoje), pa tako primjerice gore spomenuti podaci koje redovito šaljete regosu morate istovremeno slati i poreznoj upravi iako se radi o apsolutno istom setu podataka.

Ukratko, ako se na gornje načine država odnosi prema “ulaznom” dijelu podataka, kako onda bilo tko može očekivati transparentnost ili otvorenost prema građanima? S jedne strane imate političare koji se grčevito bore da ostanu na poziciji, voditelje informatike koji su ionako većinom završili na tim pozicijama iako nemaju elementarne kompetencije, preko toga da svaka institucija vodi svoju politiku pa samim time i informatičku infrastrukturu.

Pogledajte baze podataka koje su navodno javne. Baza podataka registra trgovačkog suda je pretraživa samo po dva kriterija, što bi značilo da morate imati točni podatak da bi eventualno dobili potvrdu da je podatak točan. Ostali registri (obrtnika, udruga) su rasuti po drugim institucijama i napravljeni na identičan način. Nijedan od tih registara nema engleski prijevod a dio institucija ih ne prihvaća kao autentični dokument. U biti, mi nemamo jedno mjesto gdje su popisane sve javne baze podataka, Amerika primjerice ima registriranih gotovo 400.000 data setova različitih podataka, od ovih očiglednih o državnoj potrošnji, dok učestalosti kriminala ili frekvenciji izdavanja parkirnih kazni. Europska komisija objavljuje sve svoje troškove do razine pojedinačnog troška, što znači da ako je iz proračuna europske komisije isplaćeno 10kn za refundiranje troška parkinga njihovog diplomata u Zagrebu, tada je taj podatak vidljiv (i preporučam da ga pronađete), a susjedi slovenci su nedavno objavili svoju aplikaciju Supervizor koja ima identičnu funkcionalnost.

U Hrvatskoj ima oko 4.400 tijela uprave i samouprave (uključujući i sve institucije, agencije i sve druge pravne subjekte koji na ovaj ili onaj način upravljaju javnim novcem ili resursima) i mi se u biti borimo da osiguramo donji minimum transparentnosti i otvorenosti koji je ionako garantiran zakonom. No istovremeno skroz izbjegavamo primjetiti kako zakon ne priječi nikome da bude pretjerano transparentan, ali se to ipak nije dogodilo u 4.400 tijela kroz 20 godina i možda nas u transparentnosti i otvorenosti ne priječe zakoni ili infrastruktura nego nešto sasvim drugo. Možda bi ipak prvo morali poraditi na temeljnim vrijednostima.

I da se vratim na gornji skup, da ste bili tamo i samo pogledali tko su bili ljudi koji su s državne strane došli braniti boje otvorenosti i transparentnosti (uz jedan jedini izuzetak državnog tajnika iz ministarstva financija) bilo je sasvim jasno da su poslani ljudi iz nižih ešalona birokracije što najbolje demonstrira interes i političku volju da se nešto učini na ovu temu, a gore spomenuti ministar i predsjednik Sabora su bili tamo ionako da bi iskoristili javni forum za ublažavanje političke štete koja je tih dana odjekivala zemljom.

Sav novac koji je prikupljen kroz naše poreze je javan i njegova potrošnja mora biti javna, a ljudi koji u naše ime donose odluke kako će taj novac biti utrošen moraju za to odgovarati. Nažalost, mi smo još uvijek u potrazi za jednim jedinim svijetlim primjerom. Dok se mi borimo da pojedini podaci uopće budu dostupni, svijet je odavno krenuo u kontekstualizaciju tih podataka kako bi se iz tih mnogobrojnih skupova podataka iscrpio maksimum te kako bi iz njih izvukli dodatnu vrijednost.

Istovremeno, koruptivna djela, a i sukobi interesa su djela koja je teško otkriti jer svi koji u njima sudjeluju imaju vitalni interes da štogod da su napravili nikada ne vidi svjetlo dana. Nema jednostavnijeg, bržeg i jeftinijeg načina da se pronađu takva djela od toga da budemo transparentni. U posljednje dvije godine silne borbe protiv korupcije, nije bilo nijednog jedinog pomaka u otvorenosti i transparentnosti javne vlasti, dapače, samo su se povukli na svoje pozicije a zakonska regulativa je postala još zatvorenija nego ranije.

I na kraju, pogledajte kratki video o otvorenoj vlasti koji opisuje što bi ona sve mogla biti zajedno s nekolicinom sjajnih primjera.

Open Government from The Academy on Vimeo.